Dan posle kukavičkog ubistva ruskog ambasadora u Turskoj Andreja Karlova, iz srca zapadnog slobodnog svijeta, iz Sjedinjenih Američkih Država, stigla je poruka dostojna tog istog svijeta, da je – ubiti ambasadora „ok“, a da onaj ko je to učinio nije terorista nego – vojnik, junak!?
Kolumnista njujorškog dnevnog lista „Njujork dejli njuz“ Gerš Kuntcman, prenoseći na papir stavove njegovog svijeta koji ima tapiju i na slobodu, i na demokratiju, na moral, koji je savjest čovječanstva, napisao je još da je ambasadora trebalo i ranije ubiti, da za njim ne „lije suze“, da je sada „pravda zadovoljena“.
Još je iz zemlje iz koje sija „sunce slobode“, koja je uzor čestitosti i pravičnosti, svjetske pravde, napisao i da je ubijeni ambasador bio „otjelotvorenje politike u okviru koje su bombe bacane na djecu“, da je odmazda učinjena nad njim – „pravedna“.
I ne samo da je kolumnista ispisao ove gadosti, nego ih je ugledni njujorški list i objavio, a od tada do danas, koliko sam bio u stanju da pratim, nije stigla vijest da se u zemlji slobode i demokratije nego oglasio, reagovao na ovaj idiotluk. Ili se, možda, neki u Americi slažu sa stavovima kolumniste Kuntcmana da je ubiti ambasadora „ok“, a da je pucati u leđa čovjeku koga štite međunarodne konvencije junačko djelo? Podvig?
Odmah posle američkog kolumniste, javili su se i američki saveznici iz Kijeva, iz sred Ukrajine. Zanimljivo, poruka ista. Ukrajinski poslanik Vladimir Parasjuk nazvao je ubicu ruskog ambasadora – herojem. Isto kao i američki kolumnista.
Zaista, šta je to s njihovim slobodnim svijetom? Šta se to dešava sa zemljom u kojoj je normalno napisati i objaviti da je ubistvo ambasadora „ok“, a da je onaj koji diplomati puca u leđa junak, i da na to niko ne reaguje? Da li će možda i taj čin uskoro biti uvršten u standarde slobodnog i demokratskog ponašanja? Ili, možda, to da je „ubiti ambasadora” „ok“, važi samo za neke ambasadore, ruske recimo, a kada neko napadne njihovog ambasadora to onda nije „ok“? I, da je to tako pravedno!
Zluradi, slavodobitnički, osvetnički komentari ubistva ambasadora Karlova, stigli su i sa druge strane okeana, iz još jedne od prestonica slobodnog svijeta. Iz Londona, naravno. Tamo je „Gardijan“ napisao da je turski policajac koji je diplomati pucao u leđa u stvari novi – Gavrilo Princip. Pretpostavljam da novinari „Gardijana“ nisu toliko neuki da ne znaju da je Gavrilo Princip okupatora ubio nasred svoje zemlje, što jeste junački čin, a da ambasador Karlov nikako nije bio okupator u Turskoj, već diplomata, da Rusija nije anektirala dio Turske i tamo postavila svoju okupatorsku vlast. Znaju to oni dobro, ali…
Ispred Ambasade Rusije u Beogradu čitavog dana bio je red časnih ljudi koji su došli da odaju počast ubijenom ambasadoru. Za to vrijeme oni koji nisu išli pred rusku ambasadu, koji ne bi da budu tamo viđeni, ćute. Nema iz Beograda, zalud čekamo, od njih ni riječi osude onih koji vele da je ubiti ambasaroda „ok“, i da je onaj koji puca u leđa diplomati heroj. Možda je to novi standard savremenog slobodnog svijeta, samo mi o tome nismo još obaviješteni. Ubiješ ambasadora, a onda, umjesto osude, dobiješ aplauz. Zbog toga što ambasador dolazi iz zemlje čija ti se politika ne sviđa.
Da li su i ovo, možda, još neobjelodanjeni standardi demokratskog slobodnog svijeta, koje ćemo na putu u taj svijet morati da usvojimo? Da se sa njima pomirimo? Da postanu dio naše kulture i morala? Zašto se iz Amerike, iz slobodnog svijeta, jasno i glasno, ne čuju riječi osude sramnog teksta njujorškog kolumniste? Ili, tako možda misle i Amerika i slobodni svijet?
I, je li nam jedina alternativa svijet u kome se, slavodobitnički, ili prikriveno, svejedno, slavi smrt, mučko ubistvo jednog poštenog čovjeka koji je poštujući norme služio svojoj zemlji? Kakav je taj novi moral, ta nova savjest, kakva je ta nova sloboda koju nam serviraju iz slobodnog svijeta? Kakav je taj novi svijet?
Je li to svijet u kome će Gavrilo Princip i ubica ambasadora, onaj što je čovjeku pucao u leđa, biti izjednačeni? Ako nam je to budućnost u koju idemo, onda je bolje da ostanemo ovdje gdje smo i ovakvi kakvi smo.
I, da… Šta je u čitavoj priči najbljutavije i najodvratnije? Kada o krvi, bombama i ubijenoj djeci i pravdi pričaju Amerikanci i Englezi! Zar ne?
wwwiskra.co
Autor: Zoran Šaponjić